Ako srušimo ova 4 mita, izliječit ćemo zdravstvo

Doktori su nesretni jer su oni uvijek krivi za sve.

Laboratorijski stručnjaci i medicinske sestre su nesretni jer se njihov rad ne poštuje dovoljno.

Pacijenti su nesretni jer je kvalitet liječenja loš (blago rečeno).

Nije ni čudo. Dok medicina teži da se sve dokaže kroz rigorozne i precizne studije, zdravstveni sistem stoji na mitovima koje niko ne može dokazati ni objasniti.

Od svih MITOVA, slijedeća četiri se posebno ističu. Ako radite u zdravstvu, onda je velika vjerovatnoća da ste i sami osjetili njihove utjecaje.

Ukoliko uspijemo srušiti ova četri mita garantujem vam, na dobrom smo putu da izliječimo zdravstvo.

Pa krenimo…

Mit 1: Sigurnost podataka je bitnija od sigurnosti pacijenta

Da se ne lažemo, sigurnost podataka je iznimno bitna.

Trebamo se maksimalno potruditi da naši medicinski podaci ne završe u rukama kradljivaca medicinskih identiteta. To su hakeri koji kradu i prodaju zdravstvene podatke ovisnicima i bolesnicima.

Ovisnici i bolesni koriste ukradene podatke da dođu do besplatnih lijekova i liječenja.

No, način na koji se izraz “sigurnost podataka” koristi u zdravstvu je nešto više od toga, pravi MIT. Po ustaljenoj tezi, za bolnice i pacijente je najsigurnije da njihovi podaci budu na bolničkim serverima.

Ako kojim slučajem pacijenti žele posjedovati VLASTITE PODATKE nabolje je da ih odštampaju na papir, ili ispišu na listove palme.

Ilustracija: Zdravstveni podaci pohranjeni na listovima palme

Nije šala, izraz “sigurnost podataka” se najčešće koristi za prethodne teze. Ovakve teze potežu pitanja…

Da li su zdravstveni podaci zaista sigurni u podrumskim serverima bolnice? Da li je zaista tako rizično da imamo naše zdravstvene podatke u digitalnoj formi?

Oni kojima trenuti zdravstveni sistem odgovara vješto izbjegavaju ovakva pitanja, ja ću svejedno odgovoriti umjesto njih.

Po kojim logičkim principima informatička služba bolnice može bolje voditi računa o sigurnosti podataka nego kompanije sa specijaliziranim data centrima? To je isto kao da porodični ljekari obavljaju operacije na mozgu umjesto neurohirurga.

Kako je moguće da ne možemo zaštiti personalne zdravstvene podatke pacijenta ako smo već uspjeli zaštiti naše finansijske podatke. Naime, većinu naših kupnji danas obavljamo preko interneta.

Možda je hakerima više zanimljiva vrijednost glukoze u krvi nego naš novac.

Mit 2: Pacijenti su pacijenti a doktori su doktori

Slažete se sa naslovom iznad?

I ja se slažem. Zvuči više nego logično, u idealnom svijetu to bi izgledalo ovako:

1. Svaki čovjek ima svog anđela čuvara (doktora) koji brine o njegovom zdravlju.
2. Doktor je taj koji radi sve da preventivno sačuva zdravlje čovjeka na osnovu njegovog GIS-a (svi parameti koji utječu na zdravlje čovjeka od genetskih do okolinskih utjecaja).
3. Ako slučajno dođe do indikacije bolesti, pacijent će vrlo brzo doći do odgovarajuće dijagnoze.
4. Nakon dijagnoze, dobit će i odgovarajući tretman po najnovijim trendovima liječenja.
5. Pacijent se može posvetiti svom poslu i porodici, a brigu o zdravlju može u potpunosti prepustiti svojim doktorima.

Nažalost, postoji jedan problem. Mi ne živimo u idealnom svijetu i nikad nećemo. U našem svijetu najorganizovaniji doktor ima minimalno 10 pacijenata dnevno.

Ponekad pacijenti od prvih simptoma do prvog pregleda moraju čekati sedmicama. Između dva pregleda doktor i pacijent najčešće nemaju nikakvu komunikaciju.

Uz ovakvu realnost, da li zaista možemo biti komforni da kažemo pacijentu: “Prepusti se meni i nemoj tražiti nista na internetu”? Mislim da postoji mnogo bolji način da se pacijentova želja za ozdravljenjem iskoristi.

Mit 3: Što više, to bolje

Bez obzira što je direktno povezan sa prethodnim, ovaj MIT definitivno zaslužuje dio za sebe. Veliki broj zdravstvenih institucija za glavni cilj postavlja obim posla. Što više NOVCA, pacijenata, operacija, urađenih testova, to bolje.

“Naučnici” i doktori odmah nakon obrazovanja zauzmu svoje “mjesto na traci”, i nemaju vremena da preispituju sistem u koji ulaze. Kada shvate u šta su se upleli izlaz je težak.

Njihov uspjeh i nihova zarada se mjere prvenstveno količinom urađenog posla, a to nikako ne bi smio biti slučaj. Ovakva postavka najviše ugrožava one koji bi trebali biti najzaštićeniji:

• Doktori su prisiljeni da preuzimaju odgovornost za veliki broj pacijenta, i zbog toga rizikuju ishode i vlastiti renome.
• Pacijenti plaćaju jednako za operaciju koja im spasi život, i za operaciju koja ih greškom ubije.
• Laboratorijski stručnjaci gotovo polovinu svog vremena provode radeći testove koji nemaju pozitivan utjecaj na ishode liječenja.

Opsežni izvještaj Američkog instituta za medicinu je pokazao da je trećina Američkog zdravstvenog budžeta ustvari nepotrebni trošak, na dijagramu ispod možete vidjeti da je najveći dio posljedica “što više, to bolje” mita.

U ostatku svijeta situacija je jednako loša i ostati će takva sve dok se uspjeh mjeri količinom. Od trenutka kada ishodi i kvalitet postanu najbitniji faktor za izračunavanje cijene liječenja, piše nam se bolja budućnost.

Mit 4: Zdravstvo mora biti komplikovano.

Mislim da ćete se u ovome složiti sa mnom. Iako se osjećate ponosno jer ste dobri u nečemu što je većini ljudi komplikovano, to je ponekad mač sa dvije oštrice. U ovom slučaju mač sa sto oštrica.

Ok, ljudski organizam je komplikovan, to niko ne može opovrgnuti. Da li je to razlog da sve što ima veze sa zdravstvom mora također biti ekstremno komplikovano?

Siguran sam da nije.

• Zbog komplikovanog medicinskog obrazovanja, studenti zamrze svoj san prije nego što uopće dođu u situaciju da ga žive. Nije rijetka pojava da studenti zbog pritiska koje stvara medicinsko obrazovanje ulaze u teška, depresivna stanja.
• Komplikovani informacioni sistemi uzrokuju to da poželite da ih nema. Imaju desetine nepotrebnih funkcionalnosti, a upravo one tri koje Vama zaista trebaju nisu napravljene kako treba.

Ovo su samo dva primjera, a lista je poprilično duga. Toliko duga da komplikuje život svim sudionicima zdravstvenog sistema.

Ako probate uraditi nešto da eliminišete nepotrebne kompleksnosti, dobit ćete uvijek isti odgovor: “to je nemoguće, zdravstvo je komplikovano”.

Pitam se kome to zaista odgovara?

Od čega krenuti?

Najteže od svega je to što je ove mitove nemoguće rušiti jedan po jedan. Svi su direktno povezani, i nemamo luksuz da se fokusiramo samo na jedan od njih.

Ne možemo popraviti kvalitet medicinske usluge ako nam je glavni parametar uspjeha “količina”.

Ne možemo osloboditi doktorima dovoljno vremena, ako se pacijenti ne uključe aktivno u brigu o svom zdravlju.

Ne mogu se pacijenti uključiti u brigu o svom zdravlju ako su im podaci na palminim listovima.

Ne možemo postići ništa od navedenog ako ne pojednostavimo procese i načina komunikacije.

Zvuči kao težak posao, i jeste težak posao. Spomenuti mitovi već dugo vremena puštaju korijenje u zdravstvu, i vrlo je teško učiniti nešto da ljudi prestanu vjerovati u njih.

Koja nam je druga opcija?

Druga opcija je da se nastavimo pretvarati da vjerujemo u mitove i situacija će ostati ista. Doktori i pacijenti će i dalje tužiti jedni druge po sudovima, a korporativni lideri će zadovoljno trljati ruke i gledati kako vrijednost njihovih dionica raste.